|
Suradnja s dr. Bužančićem u pripremi predavanja za englesku publiku jedan je od najzanimljivijih projekata na kojima sam ikad radila. Povijest Dioklecijanove palače je fascinantna. Građevinski radovi započeti su 295. godine, dvije godine nakon što vladajući car Dioklecijan (244. - ?311., 312. ili 316.) ustanovio tetrarhiju, ili vladavinu četvorice, u kojoj su se njemu i njegovom kolegi caru (iako mlađem) Maksimijanu pridružili „mlađi partneri“ Galerije i Konstancije. Do trenutka dovršetka palače 305. godine, Dioklecijan se razbolio. Postao je prvi rimski car koji se odrekao tron, i povukao se u splitsku palaču, gdje je ponosno uzgajao veličanstven kupus, po čemu je bio nadaleko poznat. Dioklecijan je umro bez nasljednika. Sve što je ostalo od njegove povezanosti s palačom jest njegovo ime, budući da je njegovo mrtvo tijelo uklonjeno iz njegovog mauzoleja, Jupiterovog hrama (današnja Katedrala sv. Duje), nakon njegove smrti. Činjenica da su dva hrama, koja su ostala netaknuta od Dioklecijanovoga vremena, postala kršćanska svetišta jest povijesna ironija, budući da je Dioklecijan nemilosrdno progonio kršćane, posebno od 303. godine nadalje. Dioklecijan je uživao u životu u svojoj palači samo jedanaestak godina. Neke stare splitske obitelji, uključujući Skočibučić-Lukaris, Cipci i moju obitelj, održavaju bliske veze sa središnjim dijelom palače tijekom nekoliko stoljeća, daleko dulje od njenog stvoritelja.
|