witch – -Translation – Keybot Dictionary

Spacer TTN Translation Network TTN TTN Login Deutsch Français Spacer Help
Source Languages Target Languages
Keybot 37 Results  diana-damrau.com
  History  
Confession of a Croatian Witch
Ispovijed hrvatske vještice
  Witches from Rio  
On April 17, 1992 an article by Jasen Boko headlined “Limonov on a tank and ‘witch’ hunters” was published in Slobodna Dalmacija’s “Forum” where the story about the Croatian P.E.N. Centre, the “witch” affair and the 59th International P.E.N. Congress in Dubrovnik continue with their imposed coexistence.
"Dame hrvatskog postkomunizma imaju pravo na svoje misli, stavove i osobito osjećaje, u kojima je zbog silne ljubavi prema sebi uvijek nedostajalo emocija i za druge, a osobito za njima nešto tako apstraktno kao što je domovina..." "Medijskim polemiziranjem pridaje se feministički orijentiranim spisateljicama značenje kojeg one, unatoč neospornim profesionalnim sposobnostima, ipak nemaju, a grubim nasrtajem na njihove ličnosti, s aluzijama na brkatu ženstvenost, samoportretira se, makar i anonimno, autor takvih napisa. Kolegicama treba zajamčiti pravo na egocentričnu samozaljubljenost u kojoj nema mjesta za domoljublje, na kozmopolitizam dok njihovi vršnjaci ginu po frontama širom omalovažavane i prezrene domovine i na plakanje za uklonjenim Aleksandrom Šantićem s knjižarskih polica dok Dubrovnik ili Zadar izranjaju iz vlastitih ruševina i liječe rane srpske agresije, a Vukovar još nije ispisao posljednje stranice svog krvavog ratnog dnevnika."
  Confession of a Croatia...  
The president of the Croatian P.E.N. Centre preferred to estrange his Centre with the entire world and attempted to show it as an alleged clash between fascist and anti fascist forces – than to admit his own mistake. The misinformation he placed at the international P.E.N. congress in Rio de Janeiro generated an avalanche – a witch hunt.
Novo državno ustrojstvo nije ništa promijenilo u političkoj kulturi ''starog naroda''. Hipokrizija, gramzljivost i osobne ambicije veći su no ikada. Predsjednik Hrvatskog PEN-centra radije je svoj Centar posvadio sa čitavim svijetom . i pokušao to prikazati kao navodni sukob između fašističkih i antifašističkih snaga – nego da prizna vlastitu pogrešku. Dezinformacija koju je on poslao sa svjetskog kongresa PEN-a u Rio de Janeiru izazvala je, naime, cijelu lavinu lova na vještice. No predsjednik Hrvatskog PEN-a, umjesto civiliziranog demantija – što su od njega tražili iz svjetskih PEN-centara – sve se je dublje zapetljavao u mrežu daljnjih dezinformacija, politikantskih etiketiranja i banalnih laži. Kako balkanski, kako bizantijski, kako levantinski! Upravo u onom značenju tih pojmova u kojem ih vole upotrebljavati nacionalni obnovitelji. Na kraju je sebi, savojoj naciji i svom centru zabio auto-gol, što će, posredno ili neposredno, samo pospiješiti atmosferu lova na vještice.
  Old women haunt Croatia  
In a significant socio-cultural study by Margaret A. Murray entitled “The Witch-Cult in Western Europe”, one can find interesting data about women who signed “contracts with the devil”. The authors tried to prove that those women were “victims of prejudices of interpreters of certain historic periods”.
U zanačajnoj sociološko-kulturološkoj studiji Margaret A. Murray "Vještice u zapadnoj Europi" možemo doznati zanimljive podatke o ženama koje su potpisale "ugovor s vragom", a za koje autorice nastojale dokazati da su bile "žrtve predrasuda tumača pojedinih povijesnih razdoblja". To me navodi na pomisao kaojim se navodno bavi tih pet nepravedno prokazanih savjesti istine, slobode i prava žena na vlastitu sudbinu, doista pokušavam tumačiti kao povijesnu zabludu onih, pa jasno i mene, koji njihov rad tako oštro napadamo i tvrdimo da su one prema Hrvatskoj nelojalne. No, ako ih to veseli, neka nas i dalje jezičare, tračaju i denunciraju. Ne smatram to feminističkim, nego babskim poslima. Ipak, na najnovijem ću primjeru pokazati kako se te njihove poluistine ili male slatke estetizirane laži u svijetu recikliraju u političko uvjerenje i "objektivnu" informaciju.
  Confession of a Croatia...  
It just took some civic courage, independence of thought and avoiding being banal and obedient. Finally, one was required to consent to being a witch. Maybe they might not like you that much but you are respected and slightly feared, which is a sound reputation for a witch.
I tako sam, pukim slučajem, postala novinarka. Kažu uspješna, naročito poznata po spretno vođenim intervjuima. Za mjerenje profesionalnog novinskog uspjeha u dirigiranoj i asketskoj socijalističkoj javnosti objektivni parametri, doduše, nisu postojali. Komunistička mašinerija jednostavno je precizno pomicala ljude po partijskoj hijerarhijskoj ljestvici. Uspjeh je bio zamijenjen napredovanjem. Ipak, lišena ambicija da napredujem, bilo je jednostavno biti ''uspješnom''. Trebalo je imati samo malo građanske hrabrosti, misaone nezavisnosti i ne biti tako prokleto banalan i poslušan. Konačno, trebalo je pristati biti vješticom. Možda te baš ne vole previše, ali te ipak uvažavaju i pomalo te se boje, što je za jednu vješticu sasvim solidan renome.
  Old women haunt Croatia  
I will state what the author has written as a result of an echo of some of the thoughts of the mentioned ‘old women’ from Croatia and how she proves what were the effects of the “historic prejudices” on which witch hunts were based in the past and in Croatia at the moment.
U berlinskom je "Die Tageszeitungu" 30. travnja tiskan članak Claudie Fregiehn pod naslovom "Između nacionalnog identiteta i solidarnosti". Evo što autorica kao odjek nekih misli spomenutih baba iz Hrvatske piše i dokazuje kakve su posljedice "povijesnih predrasuda" na kojima su se temeljili progoni vještica u prošlosti, a u Hrvatskoj i sada.
  Confession of a Croatia...  
It just took some civic courage, independence of thought and avoiding being banal and obedient. Finally, one was required to consent to being a witch. Maybe they might not like you that much but you are respected and slightly feared, which is a sound reputation for a witch.
I tako sam, pukim slučajem, postala novinarka. Kažu uspješna, naročito poznata po spretno vođenim intervjuima. Za mjerenje profesionalnog novinskog uspjeha u dirigiranoj i asketskoj socijalističkoj javnosti objektivni parametri, doduše, nisu postojali. Komunistička mašinerija jednostavno je precizno pomicala ljude po partijskoj hijerarhijskoj ljestvici. Uspjeh je bio zamijenjen napredovanjem. Ipak, lišena ambicija da napredujem, bilo je jednostavno biti ''uspješnom''. Trebalo je imati samo malo građanske hrabrosti, misaone nezavisnosti i ne biti tako prokleto banalan i poslušan. Konačno, trebalo je pristati biti vješticom. Možda te baš ne vole previše, ali te ipak uvažavaju i pomalo te se boje, što je za jednu vješticu sasvim solidan renome.
  Confession of a Croatia...  
In the end, I graduated from the Department of Psychology at the Faculty of Philosophy in Zagreb. By then I had already and all too well learnt that I was different, a witch, although I still couldn’t admit that to myself.
Tako sam odustala od svojih romantičnih snova o letenju i plovljenju i odlučila postati liječnica. Vjerojatno je riječ bila o onoj ''urođenoj'' potrebi žena da budu korisne, pomažu bližnjemu svome, liječe njegovo tijelo i dušu. Liječenje svega i svačega najstarije je žensko zanimanje. Na kraju, završila sam na Odsjeku za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Do tada sam već vrlo dobro iskusila da sam drugačija, vještica, iako se to još ni samoj sebi nisam usuđivala priznati. A vještice su oduvijek pokazivale interes za ljudske duše.
  Confession of a Croatia...  
I’m almost 45 and am finally a witch! And, the more I think about it, I have never wanted to be anything else. But since young witches aren’t emancipated enough, those phantasies appeared in other, socially more suitable forms in early childhood.
Gotovo u četdeset i petoj i konačno vještica! Jer, kad bolje razmislim, nikada ništa drugo nisam ni željela biti. No, kako mlade vještice još nisu sasvim emancipirane, u ranom djetinjstvu te su se fantazme javljale u nekom drugom, socijalno prihvatljivom obliku. Sjećam se da je jedan od mojih prvih odgovora na pitanje ''Što ćeš biti kada odrasteš'' odlučno glasio: ''Stjuardesa!'' Sanjarila sam o putovanjima u veliki nepoznati svijet, gradove poput New Yorka, Berlina, Londona, o egzotičnim zemljama i susretima sa zanimljivim ljudima. Zacijelo, neki muški psihijatar otkrio bi u tim djevojačkim čežnjama želju za letenjem (prema Erici Jong – nedostatak straha od seksa) i skrivenu želju da se napusti obitelj, dom i pleme.
  Confession of a Croatia...  
Of course I am scared, of course I am terrified and sad because of what is happening to people and to the countries of my former homeland. I became a witch here for the first time and early traumas are so-called formative traumas and they are never forgotten.
Ako me pitate kako se osjećam – hvala, sasvim dobro! Isključena sam iz vlastitog plemena, mnogo letim od zemlje do zemlje, upoznajem zanimljive ljude i ne osjećam se žrtvom nikakvih mračnijih sila do svog vlastitog karaktera i temperamenta. Naravno da se bojim, naravno da sam užasnuta i tužna zbog onoga što se događa ljudima i zemljama moje domovine. U njoj sam postala vještica, a rane traume su tzv. formativne traume i nikada se ne zaboravljaju. Neki to nazivaju ''jugonostalgijom''.
  Confession of a Croatia...  
The Party was an inexhaustible source of male patriarchal power and gender and ideological dominance over women. Being different, being a witch or existential outsider had its advantages. It displaced commitments to the internal discipline of the Party and general conformity and abolished the fear of excommunication.
Partija je bila i neiscrpan izvor patrijarhalne muške hijerarhijske moći i spolne i ideološke dominacije nad ženama. Biti drugačija, biti vještica, ili egzistencijalna autsajderica, imalo je i svoje prednosti. Lišavalo je obveza na internu partijsku disciplinu i sveopći konformizam i ukidalo strah od ekskomunikacije.
  Confession of a Croatia...  
Everything moves much more quickly. I suppose that the witch hunt won’t last for centuries, and burning at the stake in reality might not be necessary. One just needs a surrogate in the media, virtual reality.
Srećom živimo u eri televizije. Sve se danas odvija mnogo brže. Ni lov na vještice neće valjda trajati stoljećima, a spaljivanje u realnosti neće možda ni biti potrebno. Dovoljan je surogat u medijima, virtualna realnost.
  How to burn witches?  
Croatian witches are flying once again over media space even though it was believed that the bonfire stake of media condemnation had effectively “cleansed” their mortal bodies and purified their tainted souls.
Mada se mislilo da je oganj na lomači medijske osude djelotvorno ''pročistio'' njihova smrtna tijela i purificirao okaljani duh, hrvatske vještice ponovo lete domovinskim medijskim prostorom. Neposredan razlog za novo ''zrakomlaćenje'', mislilo se sasvim ''prizemljene'' vještičje eskadrile bio je tekst Vesne Kesić ''Ispovijed hrvatske vještice'' izvorno tiskan u ''The Women's Review of Books'' i prenesen u Profilu ''Nedjeljne Dalmacije''. Što je naravno, u dijelu hrvatskog tiska dočekano s hvale vrijednom pozornošću kao, eto, dokaz ''bapskog posla'', novog jezičarenja, tračanja i denunciranja Hrvatske te – posebice u redovnim tjednim zapisima Branimira Donata u Večernjem listu – šire feminističke antihrvatske konspiracije (!). To što citiran tekst iz Die Tageszeitunga na koji se Donat osvrće gnjevno nema nikakvih dodirnih točaka s Vesnom Kesić (ili Lovrićkom, Drakulićkom, Ugrešićkom...), već odražava stav imenom i prezimenom potpisane autorice zacijelo za kolumnista nije predstavljalo veći problem. Uostalom, jednom postavljenu lomaču dobrano nasaftanu benzinom može zapaliti svatko. Pa čak i striček sa žigicama.
  Witches from Croatia  
The article “Confession of a Croatian Witch” by Vesna Kesić, a journalist from Zagreb and, as she claims, a member of the first generation of former Yugoslav feminists, was published in the first May issue of Nedjeljna Dalmacija.
Početak svibnja nekoć je bio posvećen radničkom blagdanu i obilježavanju trijumfa antifašističke koalicije. Sada je to nekako zamrlo i prosječno (ne)zadovoljnom Kroati ne preostaje ništa drugo nego da slavi činjenicu što Sunce i dalje sja i što unatoč svim ideologijskim zanovijetanjima nije skrenulo s uobičajene putanje. Može se možda tješiti Ionescom, autorom što je potekao iz srodnog okružja, iako je na vrijeme utekao na Zapad, a koji se usudio ustvrditi da je istinsko samo ono što nam izmiče. Ali kad sam već počeo s datumima, priznajem da me zapanjila svojevrsna koincidencija. Prvi svibanjski broj Nedjeljne Dalmacije tiskao je Ispovijed hrvatske vještice što ga je potpisala Vesna Kesić, zagrebačka novinarka i, prema vlastitoj tvrdnji, pripadnica prvog naraštaja nekadašnjih jugoslavenskih feministkinja.
  How to burn witches?  
Croatian witches are flying once again over media space even though it was believed that the bonfire stake of media condemnation had effectively “cleansed” their mortal bodies and purified their tainted souls.
Mada se mislilo da je oganj na lomači medijske osude djelotvorno ''pročistio'' njihova smrtna tijela i purificirao okaljani duh, hrvatske vještice ponovo lete domovinskim medijskim prostorom. Neposredan razlog za novo ''zrakomlaćenje'', mislilo se sasvim ''prizemljene'' vještičje eskadrile bio je tekst Vesne Kesić ''Ispovijed hrvatske vještice'' izvorno tiskan u ''The Women's Review of Books'' i prenesen u Profilu ''Nedjeljne Dalmacije''. Što je naravno, u dijelu hrvatskog tiska dočekano s hvale vrijednom pozornošću kao, eto, dokaz ''bapskog posla'', novog jezičarenja, tračanja i denunciranja Hrvatske te – posebice u redovnim tjednim zapisima Branimira Donata u Večernjem listu – šire feminističke antihrvatske konspiracije (!). To što citiran tekst iz Die Tageszeitunga na koji se Donat osvrće gnjevno nema nikakvih dodirnih točaka s Vesnom Kesić (ili Lovrićkom, Drakulićkom, Ugrešićkom...), već odražava stav imenom i prezimenom potpisane autorice zacijelo za kolumnista nije predstavljalo veći problem. Uostalom, jednom postavljenu lomaču dobrano nasaftanu benzinom može zapaliti svatko. Pa čak i striček sa žigicama.
  How to burn witches?  
The choice itself to label someone a witch tells us a lot about the community which has picked this particular slander. Pierre Riffard defines “witch-craft” as a “conscious or unconscious, voluntary or forced state (...) in which a person is completely responsible for his/her acts, directed against society, with a purpose and means designed to achieve harmful effects similar to magic ones”.
Jer, već odabir vještičje etikete znakovit je i za sredinu koja je baš tu objedu odabrala. ''Vještičarenje'' Pierre Riffard definira kao ''svjesno ili nesvjesno, samovoljno ili prisilno stane (...) u koojemu je osoba potpuno odgovorna za svoje čine, usmjereno protiv društva, s ciljem i sredstvima smišljenima za postizavanje škodljivih učinaka srodnih magijskima'''. No objeda vješticom, lancem uzročno-posljedničnih veza, znakovita je i ''samoobjeda'' sredine koja za takvom etiketom poseže. Shvaća se, naime, kao dijagnoza za društvo zatvoreno u vlastite kolektivističke vrijednosti, paranoidno prema drugačijosti, ksenofobno i – primitivno.
  How to burn witches?  
The choice itself to label someone a witch tells us a lot about the community which has picked this particular slander. Pierre Riffard defines “witch-craft” as a “conscious or unconscious, voluntary or forced state (...) in which a person is completely responsible for his/her acts, directed against society, with a purpose and means designed to achieve harmful effects similar to magic ones”.
Jer, već odabir vještičje etikete znakovit je i za sredinu koja je baš tu objedu odabrala. ''Vještičarenje'' Pierre Riffard definira kao ''svjesno ili nesvjesno, samovoljno ili prisilno stane (...) u koojemu je osoba potpuno odgovorna za svoje čine, usmjereno protiv društva, s ciljem i sredstvima smišljenima za postizavanje škodljivih učinaka srodnih magijskima'''. No objeda vješticom, lancem uzročno-posljedničnih veza, znakovita je i ''samoobjeda'' sredine koja za takvom etiketom poseže. Shvaća se, naime, kao dijagnoza za društvo zatvoreno u vlastite kolektivističke vrijednosti, paranoidno prema drugačijosti, ksenofobno i – primitivno.
  How to burn witches?  
The choice itself to label someone a witch tells us a lot about the community which has picked this particular slander. Pierre Riffard defines “witch-craft” as a “conscious or unconscious, voluntary or forced state (...) in which a person is completely responsible for his/her acts, directed against society, with a purpose and means designed to achieve harmful effects similar to magic ones”.
Jer, već odabir vještičje etikete znakovit je i za sredinu koja je baš tu objedu odabrala. ''Vještičarenje'' Pierre Riffard definira kao ''svjesno ili nesvjesno, samovoljno ili prisilno stane (...) u koojemu je osoba potpuno odgovorna za svoje čine, usmjereno protiv društva, s ciljem i sredstvima smišljenima za postizavanje škodljivih učinaka srodnih magijskima'''. No objeda vješticom, lancem uzročno-posljedničnih veza, znakovita je i ''samoobjeda'' sredine koja za takvom etiketom poseže. Shvaća se, naime, kao dijagnoza za društvo zatvoreno u vlastite kolektivističke vrijednosti, paranoidno prema drugačijosti, ksenofobno i – primitivno.
  Witches from Croatia  
Or she can be a doomsayer, seductress, avenger or committer of incest. It is the simplest when she is portrayed as a witch on a broomstick instead of a vacuum cleaner which suits her better than being beside a typewriter or computer keyboard.
Žene se u tako obiježenoj sredini tretira kao sveticu ili flundru. Ako nije to, onda može biti Kasandra, Kirka, Medeja, Fedra. Može biti zloguka proročica, zavodnica, osvetnica i rodoskrvniteljica. Najjednostavnije je ako je vještica što jaše na metli, umjesto na usisavaču za prašinu uz koji kudikamo bolje pristaje nego uz pisaći stroj ili kompjutersku tastaturu. Vesna Kesić navodi kako je status žene u totalitarnoj Jugoslaviji i nacionalističkoj Hrvatskoj bio i ostao isti jer su, makar u žargonu, određivane jednim prilično vulgarnim ginekološkim terminom. Otto Weininger, znameniti Bečanin s kraja prošlog i početka ovog stoljeća, poduhvatio se ambicije da po svaku cijenu dokaže ženinu ništavnost u odnosu na muškarce. Snagom bespoštednog manihejca Weiniger se opredjeljivao u svakom času.
  Witches from Croatia  
Forty years ago Arthur Miller wrote the play The Crucible. He was inspired by McCarthy’s witch-hunt. Miller himself was, as he admitted, astonished by the power of the right wing’s performance which simultaneously produced terror and new reality in which individuals were willing to sacrifice their own privacy on the altar of the state.
Prije 40 godina Arthur Miller napisao je dramu The Crucible (u nas Vještice iz Salema), potaknut McCarthyjevim lovom na štrige. I Miller je, kako priznaje, bio zapanjen snagom djelovanja političke desnice koja je istodobno proizvodila teror i novu stvarnost u kojoj je čovjek bio spreman da vlastitu intimu žrtvuje pred državnim oltarom. Budući da se vješticama i političarima pripisuju mnogo veće sposobnosti nego što ih posjeduju, Baroja među njima pronalazi napadnu sličnost. Možda je onda problem u tržištu i možda je zato između coprničke družine Vesne Kesić i njenih izravnih konkurenata u trgovanju maglom tako teško uspostaviti dijalog.
  How to burn witches?  
However, perhaps Donat’s analogy could be a nice instruction for research into the witch syndrome. Incidentally, witches exist on “the other bank” of Drina, at least according to the prominent media. Vesna Pešić has been, as sociologist Žarana Papić reports in Vremena on May 10, “persistently politically satanized”, and her “civic and political orientation was, from the beginning, disqualified as something repulsive, foreign to the national being, almost witch-like” (underlined by Z.G.).
No, možda je Donatova paralela ipak zgodan naputak za promatranje vještičjeg sindroma. Uostalom, vještice postoje i s ''onu stranu'' Drine, barem ako je suditi po reakcijama glavnih medija. Vesna Pešić ja tako, kako to u Vremenu od 10. svibnja veli sociolog Žarana Papić, ''uporno politički satanizovana'', a njezina je ''građanska i dijaloška politička orijentacija od početka u vladajućim medijima diskvalifikovana kao nešto odvratno, strano nacionalnom biću, gotovo vještičje'' (podcrtao Z.G.)
  Witches from Croatia  
Our homeland, with its women who go to witch meetings, with its Croats and Tribals who either love each other too much or preternaturally hate one another, looks like a reserve where only some curious adventurer will wander in.
Tako u svom antifeminističkom stilu objašnjava da Vittoria Colonna nije slavna zbog svojih stihova nego zato što ju je poštovao Michelangelo (koji se seksualno zbližavao samo s muškarcima!), zaključujući potom u raspravi o ženi i njenom svemirskom poslanju da je žensko tijelo samo ''depandansa njenih spolnih organa''. U nečem se dualizam tragičnog židovskog monoteista i konvertita i naš hereditarni prostakluk ipak, izgleda, dodiruju. Sa ženama što idu na coprničko spravišće, s Kroatima i Tribalima koji se pretjerano vole ili natprirodno mrze, domovina nam je nalik na rezervat u koji će doskora zalutati tek neki znatiželjni avanturist.
  How to burn witches?  
However, perhaps Donat’s analogy could be a nice instruction for research into the witch syndrome. Incidentally, witches exist on “the other bank” of Drina, at least according to the prominent media. Vesna Pešić has been, as sociologist Žarana Papić reports in Vremena on May 10, “persistently politically satanized”, and her “civic and political orientation was, from the beginning, disqualified as something repulsive, foreign to the national being, almost witch-like” (underlined by Z.G.).
No, možda je Donatova paralela ipak zgodan naputak za promatranje vještičjeg sindroma. Uostalom, vještice postoje i s ''onu stranu'' Drine, barem ako je suditi po reakcijama glavnih medija. Vesna Pešić ja tako, kako to u Vremenu od 10. svibnja veli sociolog Žarana Papić, ''uporno politički satanizovana'', a njezina je ''građanska i dijaloška politička orijentacija od početka u vladajućim medijima diskvalifikovana kao nešto odvratno, strano nacionalnom biću, gotovo vještičje'' (podcrtao Z.G.)
  How to burn witches?  
The persecution of unfit “witches” is one of the rare common traits of modern Serbia and Croatia. The selection of the “witch” label represents an indicative self-denunciation of a community which recognizes the threat of its patriarchal totems; the woman-mother and the woman-homeland in an “antithesis of the idealized woman’s image”
Progon nepodobnih ''vještica'' jedna je od rijetkih dodirnih točaka današnje Srbije i Hrvatske. Odabir ''vještičje'' etikete znakovita je pak samodenuncijacija okruženja koje u ''antitezi idealizirane slike žene'' vidi ugrozu vlastitih patrijarhalnih totema: žene-majke i žene-domovine
  Confession of a Croatia...  
CONFESSION OF A CROATIAN WITCH
ISPOVIJED HRVATSKE VJEŠTICE
  Witches from Croatia  
Forty years ago Arthur Miller wrote the play The Crucible. He was inspired by McCarthy’s witch-hunt. Miller himself was, as he admitted, astonished by the power of the right wing’s performance which simultaneously produced terror and new reality in which individuals were willing to sacrifice their own privacy on the altar of the state.
Prije 40 godina Arthur Miller napisao je dramu The Crucible (u nas Vještice iz Salema), potaknut McCarthyjevim lovom na štrige. I Miller je, kako priznaje, bio zapanjen snagom djelovanja političke desnice koja je istodobno proizvodila teror i novu stvarnost u kojoj je čovjek bio spreman da vlastitu intimu žrtvuje pred državnim oltarom. Budući da se vješticama i političarima pripisuju mnogo veće sposobnosti nego što ih posjeduju, Baroja među njima pronalazi napadnu sličnost. Možda je onda problem u tržištu i možda je zato između coprničke družine Vesne Kesić i njenih izravnih konkurenata u trgovanju maglom tako teško uspostaviti dijalog.
  Confession of a Croatia...  
The president of the Croatian P.E.N. Centre preferred to estrange his Centre with the entire world and attempted to show it as an alleged clash between fascist and anti fascist forces – than to admit his own mistake. The misinformation he placed at the international P.E.N. congress in Rio de Janeiro generated an avalanche – a witch hunt.
Novo državno ustrojstvo nije ništa promijenilo u političkoj kulturi ''starog naroda''. Hipokrizija, gramzljivost i osobne ambicije veći su no ikada. Predsjednik Hrvatskog PEN-centra radije je svoj Centar posvadio sa čitavim svijetom . i pokušao to prikazati kao navodni sukob između fašističkih i antifašističkih snaga – nego da prizna vlastitu pogrešku. Dezinformacija koju je on poslao sa svjetskog kongresa PEN-a u Rio de Janeiru izazvala je, naime, cijelu lavinu lova na vještice. No predsjednik Hrvatskog PEN-a, umjesto civiliziranog demantija – što su od njega tražili iz svjetskih PEN-centara – sve se je dublje zapetljavao u mrežu daljnjih dezinformacija, politikantskih etiketiranja i banalnih laži. Kako balkanski, kako bizantijski, kako levantinski! Upravo u onom značenju tih pojmova u kojem ih vole upotrebljavati nacionalni obnovitelji. Na kraju je sebi, savojoj naciji i svom centru zabio auto-gol, što će, posredno ili neposredno, samo pospiješiti atmosferu lova na vještice.
  Witches from Rio  
On April 17, 1992 an article by Jasen Boko headlined “Limonov on a tank and ‘witch’ hunters” was published in Slobodna Dalmacija’s “Forum” where the story about the Croatian P.E.N. Centre, the “witch” affair and the 59th International P.E.N. Congress in Dubrovnik continue with their imposed coexistence.
"Dame hrvatskog postkomunizma imaju pravo na svoje misli, stavove i osobito osjećaje, u kojima je zbog silne ljubavi prema sebi uvijek nedostajalo emocija i za druge, a osobito za njima nešto tako apstraktno kao što je domovina..." "Medijskim polemiziranjem pridaje se feministički orijentiranim spisateljicama značenje kojeg one, unatoč neospornim profesionalnim sposobnostima, ipak nemaju, a grubim nasrtajem na njihove ličnosti, s aluzijama na brkatu ženstvenost, samoportretira se, makar i anonimno, autor takvih napisa. Kolegicama treba zajamčiti pravo na egocentričnu samozaljubljenost u kojoj nema mjesta za domoljublje, na kozmopolitizam dok njihovi vršnjaci ginu po frontama širom omalovažavane i prezrene domovine i na plakanje za uklonjenim Aleksandrom Šantićem s knjižarskih polica dok Dubrovnik ili Zadar izranjaju iz vlastitih ruševina i liječe rane srpske agresije, a Vukovar još nije ispisao posljednje stranice svog krvavog ratnog dnevnika."