|
|
In Russia it was bad, we were not accepted. When you phone about a job, they ask you what’s your nationality, and if you’re not Russian, you can’t get a job. And when you come to a job interview, they immediately see who you are and again - nothing.
|
|
|
– Kad sam imala 12 godina, morala sam se preseliti iz Azerbajdžana u Rusiju. U Rusiji je bilo loše, nisu nas prihvaćali. Kad nazoveš za posao, pitaju te koje si nacionalnosti, ako nisi Rus, ne možeš dobiti posao. I kad dođeš na razgovor za posao, oni odmah vide tko si i opet ništa. Oni žele samo Ruse. Brat mi je dugo bio u vojsci, vratio se pretučen jer je bio Armenac, dugo je bio u bolnici. Nije nam bilo dobro tamo, ali, eto, trpjeli smo. Kad mi je kći krenula u školu, mislila sam da će biti bolje, drugačije će se ponašati, druga su vremena. Ali ne, sve je bilo kao i dotad. Ne smiješ ići sam u školu i biti sam u školskom dvorištu, odmah te napadnu. Odlučila sam da ne želim svojoj kćeri život kakav sam ja imala. Došli smo u Hrvatsku. Jedan dan došla je sva nasmijana i začuđena iz škole. „Mama, oni meni ne vjeruju kad kažem da sam došla iz Rusije, misle da sam Hrvatica. Ne vide razliku. Pa me onda pitaju da kažem nešto na ruskom. Pa im ja počnem brojiti один, два, три..“ Lijepo nam je tu, ne ponašaju se loše prema nama jer smo Armenci. Tako bi i trebalo biti, normalno.
|
