|
|
Тако је Шантић, заобишавши логику стомака, пробудио логику срца, којој, затим, није било тешко да открије да оскудни залогаји завичајног хљеба, натопљени топлином и љубављу оних са којим живимо, наших мајки и очева, браће и сестара, наших комшија и свих других људи са којима радимо, са којима се дружимо и које сусрећемо, представљају вриједност која се не може наћи ни у једној другој земљи.
|
|
|
Pjesmu Ostajte ovdje Shantic' je napisao 1896. godine, kada su se mostarski (i hercegovachki) Muslimani masovno iseljavali u Tursku. Uvjerljive razloge zbog kojih ne treba da to chine, Shantic' je izlozhio, poetski na efektan nachin. On je, najprije, poistovjetio rodno tlo sa majkom, a potom je retorskim pitanjem: ”Od svoje majke ko c'e nac'i bolju?!” – obesmislio sve ono radi chega bi trebalo seliti. Jer, ko mozhe da ode i ostavi majku samu da plache za svojim chedom? Ko mozhe da napusti zavichaj u kome ga ”svako poznaje i voli” i ode u daleku zemlju u kojoj ga ”niko poznati… nec'e”? Ko mozhe da ode odavde gdje nam ”svako bratski ruku stezhe” i ode u tudji svijet gdje za njega ”pelin cvjeta”? Zato treba ostati na rodnom tlu, jer ”sunce tudjeg neba” ne grije kao ovo u zavichaju, jer su gorki ”zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije…” Svi ovi razlozi, kojima Shantic' zheli da zaustavi odlazak, izrecheni, u pjesmi, jednim ritmom koji budi i osvjeshc'uje, istichu vrijednost ljubavi kojom smo okruzheni u svom krshevitom zavichaju. Tako je Shantic', zaobishavshi logiku stomaka, probudio logiku srca, kojoj, zatim, nije bilo teshko da otkrije da oskudni zalogaji zavichajnog hljeba, natopljeni toplinom i ljubavlju onih sa kojim zhivimo, nashih majki i ocheva, brac'e i sestara, nashih komshija i svih drugih ljudi sa kojima radimo, sa kojima se druzhimo i koje susrec'emo, predstavljaju vrijednost koja se ne mozhe nac'i ni u jednoj drugoj zemlji. Tu vrijednost, zato, ne treba napushtati, nego se za nju boriti. Ovaj zahtjev Shantic' je izlozhio, poetski, takodje na efektan nachin, u pjesmi Seoba, koju je napisao 1902. godine povodom namjere nevesinjskih Srba da se isele u Srbiju, sa kojima su zheljeli da odu, zajedno, i nevesinjski Muslimani (Shta je to kasnije krenulo po zlu, pa je u takvu moguc'nost, sada, teshko povjerovati?). Ova pjesma sadrzhi iste slichne razloge zbog kojih ne treba napushtati rodna ognjishta, kao i pjesma Ostajte ovdje, s tim shto je Shantic' ovdje stavio tezhishte na srpsku borbu za slobodu: odlaskom Srbi bi izdali tu borbu i na njih bi pala Brankovic'a ljaga, najvec'e prokletstvo koje ih mozhe zadesiti. Oni bi bili krivi za nestanak Srba na ovim prostorima. Zbog toga treba da ostanu: da svojom mushkom snagom i viteshkim rukama, svojom smrti i svojim mukama, svojom vjerom u konachnu pobjedu, dopru do buduc'nosti gdje – ”tamo daleko, nasha zora spava…” Smisao zhivljenja u Hercegovini, kako ga Shantic' shvata, jeste ostanak u krshevit
|