a man who was – Kroatisch-Übersetzung – Keybot-Wörterbuch

Spacer TTN Translation Network TTN TTN Login Français English Spacer Help
Ausgangssprachen Zielsprachen
Keybot      12 Ergebnisse   6 Domänen
  4 Treffer animafest.hr  
DUŠAN VUKOTIĆ VUD - A MAN WHO WAS PLAYING
DUŠAN VUKOTIĆ VUD – ČOVJEK KOJI SE IGRAO
  4 Treffer www.animafest.hr  
DUŠAN VUKOTIĆ VUD - A MAN WHO WAS PLAYING
DUŠAN VUKOTIĆ VUD – ČOVJEK KOJI SE IGRAO
  www.sitesakamoto.com  
-Paez is buried there. Gorgora returned to several times to supervise the construction of the complex. Each trip should be a big effort for a man who was nearly sixty. On his last visit he fell ill. The 25 May 1622 died here.
-Paez je sahranjen. Gorgora vratio se nekoliko puta kako bi nadgledati izgradnju složene. Svaki put bi trebao biti veliki napor za čovjeka koji je bio gotovo šezdeset. Na svom posljednjem posjetu je obolio. El 25 Svibanj 1622 umro ovdje.
  simelec.es  
The way he lived, also privately, the experience that shaped his thinking, the economic and political challenges he was forced to rise up to – all these things add substance to the portrait of a man who was a freethinking cosmopolitan with solid roots in his southwestern German homeland, a champion of technology whose heart nonetheless belonged to nature, a political thinker prone to outbursts of emotion, and yet a father figure and model of circumspection.
Način na koji je i privatno živio, iskustvo koje je oblikovalo njegov način razmišljanja, ekonomski i politički izazovi koje je bio primoran savladati – sve su te stvari obogatile osobnost čovjeka koji je bio slobodouman kozmopolitan s čvrstim korijenima u svojoj domovini, jugozapadnoj Njemačkoj, šampion tehnologije čije je srce pripadalo prirodi, politički mišljenik sklon izljevima emocija, a opet očinska figura i uzor razboritosti.
  ec.jeita.or.jp  
They asked us if we could do the same for them: to send chapels to Russia! At the initial moment, we thought hat this was impossible, but we found a man who was ready to build them in his free time, if we give him the material.
U proljeće 1993. poslali smo jedan humanitarni konvoj i u Rusiju, u Saratov na Volgi. Tamošnji župnik, koji je danas biskup Sibira, razgovarao je s biskupima i pričao im o kućicama koje smo slali u Hrvatsku i BiH. Pitali su nas možemo li to učiniti i za njih: slati kapelice u Rusiju! U prvi čas smo mislili da je to nemoguće, ali smo našli čovjeka koji je bio spreman graditi ih u svojem slobodnom vremenu, ako mu damo materijal. Gradili smo ih prema modelu kapelice «Mariedfried». Biskup Konduszewitz htio ih je u Rostovu na Donu. Tako smo u listopadu 1993. prvi puta krenuli velikim kamionom u Rostov na Donu. Bili su to redom dragovoljci, prijatelji Međugorja i drugi. Tamošnji župnik zvao se O. Jaroslav, bio je Poljak, župa je imala oko 40 ili 60 župljana koji su se selili po gradu od dvorane do dvorane, od mjesta do mjesta. Tražio je građevinsku dozvolu i – protiv svakog očekivanja – dobio ju je! Imao je teren u srcu grada Rostova ali pod uvjetom da se već 1993 započne s gradnjom, inače će dozvola postati nevažeća. Znalo se da su siromašni kao miševi i da nikako neće moći početi graditi, ali će ispasti da su vlasti pokazale svoju dobru volju… Otac Jaroslav se, od dana kad je dobio dozvolu, svakog dana u pet sati popodne svojim malim autom odvezao u grad, na auto postavio stol i tamo slavio svetu Misu. U parku, na otvorenom. Bilo ih je troje ili desetak ili više, ovisno o danu kako je tko mogao. Molili su za crkvu. Jednog dana dolazi telefonski poziv iz Moskve: iz Njemačke stiže crkva! Nisu vjerovali svojim ušima. Tri dana kasnije, eto nas s kamionima na ulazu u grad: crkva je stigla! Ne možete zamisliti tu radost! Deset dana smo postavljali tu prvu crkvicu u Rostovu. Imali smo puno problema. Dvaput je zemljište bilo dodijeljeno nekom drugom… morali smo dokazivati da je to naše zemljište! Župnik je ipak riješio problem. Sjećam se prve svete mise sa župljanima i njihove radosti… Više nisu bili nomadi nego su imali svoju crkvu!!!
  www.sounddimensionsmusic.com  
They asked us if we could do the same for them: to send chapels to Russia! At the initial moment, we thought hat this was impossible, but we found a man who was ready to build them in his free time, if we give him the material.
U proljeće 1993. poslali smo jedan humanitarni konvoj i u Rusiju, u Saratov na Volgi. Tamošnji župnik, koji je danas biskup Sibira, razgovarao je s biskupima i pričao im o kućicama koje smo slali u Hrvatsku i BiH. Pitali su nas možemo li to učiniti i za njih: slati kapelice u Rusiju! U prvi čas smo mislili da je to nemoguće, ali smo našli čovjeka koji je bio spreman graditi ih u svojem slobodnom vremenu, ako mu damo materijal. Gradili smo ih prema modelu kapelice «Mariedfried». Biskup Konduszewitz htio ih je u Rostovu na Donu. Tako smo u listopadu 1993. prvi puta krenuli velikim kamionom u Rostov na Donu. Bili su to redom dragovoljci, prijatelji Međugorja i drugi. Tamošnji župnik zvao se O. Jaroslav, bio je Poljak, župa je imala oko 40 ili 60 župljana koji su se selili po gradu od dvorane do dvorane, od mjesta do mjesta. Tražio je građevinsku dozvolu i – protiv svakog očekivanja – dobio ju je! Imao je teren u srcu grada Rostova ali pod uvjetom da se već 1993 započne s gradnjom, inače će dozvola postati nevažeća. Znalo se da su siromašni kao miševi i da nikako neće moći početi graditi, ali će ispasti da su vlasti pokazale svoju dobru volju… Otac Jaroslav se, od dana kad je dobio dozvolu, svakog dana u pet sati popodne svojim malim autom odvezao u grad, na auto postavio stol i tamo slavio svetu Misu. U parku, na otvorenom. Bilo ih je troje ili desetak ili više, ovisno o danu kako je tko mogao. Molili su za crkvu. Jednog dana dolazi telefonski poziv iz Moskve: iz Njemačke stiže crkva! Nisu vjerovali svojim ušima. Tri dana kasnije, eto nas s kamionima na ulazu u grad: crkva je stigla! Ne možete zamisliti tu radost! Deset dana smo postavljali tu prvu crkvicu u Rostovu. Imali smo puno problema. Dvaput je zemljište bilo dodijeljeno nekom drugom… morali smo dokazivati da je to naše zemljište! Župnik je ipak riješio problem. Sjećam se prve svete mise sa župljanima i njihove radosti… Više nisu bili nomadi nego su imali svoju crkvu!!!