|
|
G: Pitali su me stalno, a ja sam rekla: “Rastavljena sam i nemam pojma gdje je.” I onda je počelo…. Ljudi su obijali prazne stanove, otimali, nosili. Morali smo čistiti te stanove u kojima je trunulo sve to meso, crvi su išli po stanovima, već je počelo da strašno smrdi. Onda smo dobili naredbu da svi idemo po stanovima i da se to obija. Vojska je obijala i nosila sve što im se svidjelo, a mi smo žene ostajale i to prale. Nisam to u životu vidjela, pereš i povraćaš. Hrana u frižiderima u napuštenim stanovima, a već 40 dana nema struje, to je strašno bilo. Ljudi su jednostavno koristili da nose sve što im se sviđa, pretvorili su se u jedan užasan oblik, grabežljiv…odvlačili su sve. Grozno je to bilo, a dijete gleda sve to. Vidjela sam da stvarno nemam tu što više uraditi. I tako sam se odlučila da pođem, ali da ću se vratiti po mamu, jer mama nije imala nikakve papire, imala je pasoš koji je istekao, koji se mogao produžiti na srpskoj strani, ali ga ne bi priznali Mađari, ni Hrvati. Onda sam ja mislila poći u Zagreb i njoj srediti u talijanskoj ambasadi njene papire i vratit se po nju. Međutim, to je bila vrlo naivna odluka jer su svi putovi bili zatvoreni. Naime, kad sam ja došla na mađarsku granicu, Hrvati su bili zatvorili granicu. Dva sam dana sjedila u Mađarskoj i onda je došla moja rodica po mene, uspjela je skupiti nekakve potpise i papire i uvela me u Hrvatsku. Dugo sam bila bez ikakvog statusa, jer sam 23.9.1992. dobila dozvolu samo da ostanem 14 dana. Rodica je tražila 40 dana, no pošto se moj sin zove Miloš dobili smo samo 14 dana. Ipak smo ostali, a kad je bio onaj veliki popis u trećem mjesecu 1993., onda sam dobila status izbjeglice i karton, bez problema.
|
