|
|
Unatoč tome, očito je da sam opis sustava dominacije, ma koliko bio precizan i znanstveno utemeljen, nikada neće biti dostatan da se sustav razbije. A model mogućnosti vladavine sa svim svojim značenjima lako pada u beskonačnu introspekciju, koju bi bilo bolje zaobići. Vremenski razvoj kritičke teorije ima veze s mogućnošću odbijanja jedne vrlo artikulirane i djelotvorne ideologije koja je integrirala i neutralizirala određeni broj prijašnjih alternativnih prijedloga. Ali važno je izbjeći zamku u koju je, čini se, upala Frankfurtska škola: slijepu ulicu kritike koja toliko totalizira da ne ostavlja nijedan izlaz, osim kroz pretjerano sofisticiranu, kontemplativnu i krajnje elitističku estetiku. Kritika danas mora ostati u cijelosti javnom praksom, koja se bavi komunikacijskim djelovanjem, štoviše, komunikacijskim aktivizmom: re-kreacija opozicijske kulture u oblicima specijalno oblikovanima kako bi se oduprli neizbježnim pokušajima da je se kooptira.[47] Figura fleksibilne ličnosti može se javno ismijati, satirizirati, institucije njezine potpore mogu se napasti na političkoj ili ekonomskoj osnovi, njezina se obilježja mogu javno pokazati u kulturnoj i umjetničkoj proizvodnji, njezino opisivanje i traganje za alternativama mogu se shvatiti ne kao još jedna akademska industrija - i još jedan potencijalni lokus nematerijalnog produktivizma - nego kao prilika da pomognemo da se stvore novi oblici intelektualne solidarnosti, jedan kolektivni projekt za bolje društvo. Kada se izvede u perspektivi društvene transformacije, vježba negativne kritike može imati moćnu subjektivizirajuću moć, njome se možemo oblikovati kroz zahtjeve zajedničkog poduhvata.[48]
|
