|
|
Every time I came to Sarajevo, I did some renovation work on my apartment with a lot of help from my friends. October 20, 1998 is an important date for me, a new birthday, it is when I finally entered my renovated home, completely empty, but MINE.
|
|
|
Po povratku iz izbjeglištva [februar/veljača 1993. — jun/lipanj 1998.] zatekla sam svoj stan potpuno devastiran, a takvih je tada na hiljade bilo u gradu i diljem cijele BiH. Dvije pune godine trajala je nova životna borba, obilaženje vrata raznih humanitarnih organizacija i traženja pomoći da svoj dom osposobim i za najskromniji boravak u njemu. Posustajala sam često na tom putu umorna od svega, od rata, izbjeglica i svježih rana na duši zbog najveće moje tragedije, gubitka sina jedinca. Tokom cijelog rata govorila sam, a i vjerovala, da ću se vratiti u moje Sarajevo. Mnogi su me slušali s nevjericom, misleći da sam šenula pameću. Ta moja velika želja i inat bili su jači od svih sitnih prepreka na koje sam svakodnevno nailazila. U to vrijeme, od 1996. do 1998., stalno sam bila na relaciji Zagreb-Sarajevo. U Zagrebu kao izbjeglica u podstanarstvu, a u Sarajevu na raznim adresama kod svojih dobrih prijatelja. Premda su svi bili osiromašeni od rata, primali su me toplo i srdačno. Svaki sam svoj boravak ovdje koristila za obnavljanje svog doma, u čemu su mi i moji prijatelji mnogo pomogli. I napokon, 20. oktobar 1998. godine za mene je značajan kao novi rođendan, ušla sam u svoj obnovljeni dom, doduše potpuno prazan, ali MOJ. Osim ključa od ulaznih vrata, koji sam kao dijete nosila oko vrata obješen o crvenu vrpcu za sreću, i dvije torbe s najosnovnijim ličnim potrepštinama, ništa nisam imala. Bila sam prisiljena tražiti posao. Trebalo je nabaviti elementarne stvari za život, koji kao da tek počinje, a ja sam već bila umorna, kao da mi je na samom kraju. Danas sa sigurnošću tvrdim da sam tu, često imam običaj reći, životnu vakcinu primila u Centru za žene žrtve rata u Zagrebu. Radeći u Centru naučila sam mnogo o tome kako osmisliti vlastiti život i živote drugih u najtegobnijim momentima. Nakon izvjesnog vremena pronašla sam i posao. Zaposlila sam se kao prezentatorica u firmi Tuperkomerc za koju sam radila tri godine jer penzija nekad nije dostatna ni za podmirivanje režija. Radeći na tim poslovima uspjela sam se skromno skućiti, bukvalno od žlice, jer tako sam počela svoj dom. Trenutno sam prezentatorica u firmi Oriflame koja se bavi prodajom švedske kozmetike. Rado bih da radim humanije poslove, jer ovo što sada radim samo je nužno zlo za preživljavanje. Nikako da odem u pravu mirovinu, život me tjera da budem stalno aktivna. Duduše, ja od rada ne bježim, sretna sam što raditi još uvijek mogu, a s obzirom na situaciju da su i mnogi mladi nezaposleni, ja n
|
