|
|
G: Zapravo sam se sve vrijeme bavila mišlju da odem, ali čovjek je vezan za te proklete stvari. Nisu to stvari, to je tvoj dom, to je nešto što gradiš cijelog života, što ti predstavlja nešto. Pitanje je i nekakve časti ostati u tom svom gradu i nekakav svoj doprinos dati. No kako je vrijeme odmicalo, malo je bilo stvari koje sam ja mogla napraviti. Mogla sam tu i tamo nekom pomoći da nešto obavi. Kad je umro naš susjed nitko nije htio da ide da ga se sahranjuje, svi su se prepali. Trebalo je proći skroz do vrha Graca gdje biju snajperisti s ove naše strane i opasno je po život bilo doći do pokopnog društva. Kako reći: “Dođite sahraniti jednog Hrvata.” Nitko se nije usudio. Onda sam ja rekla: “Pa dobro, idem ja, ja sam pravoslavka.” Došla sam i sad, tri vojnika sjede, pitam ih je li to pokopno društvo, a oni odozgo varaju da jesu. Velim ja: “ Ma evo, umro nam jedan komšija, pa ne znamo šta ćemo.” Kaže on: “Jeli Musliman?”, velim ja: “Ma, nije.” “Dobro” kaže: “Šta je?” Kažem da je Hrvat. Kaže on: “Nema problema, mi sve jednako sahranjujemo.” Stvarno su bili ljubazni i inzistirali su da netko ide s njima da se vidi kako oni to dobro rade, da nije istina da se ljudi bacaju u vrećama. Kćerka tog gospodina što je umro stvarno je otišla sa njima kombijem, došli su pred kuću, lijes su donijeli nekakav i odvezli ga na Lukavicu. Kaže da je to bilo vrlo korektno obavljeno. Nema nikakvog obreda, Muslimani, Srbi i Hrvati sahranjuju se odvojeno, ali korektno. Nekakve sitne stvari mogla sam napraviti i eksponirati se više nego što su drugi mislili, ali sam neprekidno osjećala strašan strah. Bojala sam se pošto je postojala fama da su sva djeca iz mješanih brakova kopilad, da bez obzira što mi je otac pravoslavac, mama mi je katolkinja, ja za njih ne postojim.
|
