|
|
Nakon njegova intervjua, naime, uz slučaj ''Feral'' postoji i slučaj Dežulović pojedinačno, mangup koji se nezasluženo, gura na čudan status disidenta, a piše u 100.000 primjeraka (ali pod kojim uvjetima, je li g. Novak prozborio koju o tome?). A ni disidenti više nisu što su nekad bili. Kao da se i S.P. Novaku potkrala neka jugonostalgija. Lako je bilo zauzimati se za disidente u sistemu koji nije pretendirao na klasičnu građansku demokraciju, ali što ćemo kad se disidenti odjednom pojave u demokraciji i slobodi, gdje im nikako nije mjesto? Izgleda da tada ne preostaje ništa drugo nego inteligentno braniti režim i vladajuću elitu koja, eto (još), ne trpa u zatvore. (Doduše ''demokratski'' ne da domovnice, no to je drugi problem, očito izvan sfere književno-kongresnih interesa S.P. Novaka.) Kako, dakle, predsjednik uglednog međunarodnog udruženja u Hrvatskoj brani poredak? Zamjenom teza, aluzijama, stanovitom dozom perfidije i po običaju dvostrukim standardima: jedni su za po doma, drugi za po Riu. Tamo ljudska prava i sloboda javne riječi, ovdje hinjeni disidenti. I još jednim u nas učestalim književno-politikanstkim postupkom, ali ne baš očekivanim iz središnjice PEN-a; G. Novak, naime, čim je dezavuirao navodne hrvatske disidente ( i denuncirao nekog mladog pjesnika što se usudio od PEN-a zatražiti pomoć), skače u Srbiju i povlači paralelu: Tamo nema disidenata, jer se oni ne tužakaju, a mi tužakamo, pa smo onda, zna se što, izdajice domovine i zavjerenici protiv njegova kongresa koji, doduše, ne možemo minirati, ali ipak kvarimo image Hrvatske što bi za kongres moglo biti opasno. No g. Novak zaboravlja notornu činjenicu s kojom se vjerojatno slaže, da u Srbiji nema demokracije. Ali kako to da onda nema disidenata? Vrlo važno, glavno da je povučena paralela.
|
