|
Raspoloživa građa o ovoj temi uglavnom ukazuje da je, osim bogatijeg i bolje organizovanog dela jugoslovenske kolonije u Čileu i malobrojne trgovačke i brodovlasničke elite u Argentini, Brazilu i drugim državama, većina jugoslovenskih iseljenika doseljenih pre 1918. i onih doseljenih nakon osnivanja Kraljevine SHS, bila siromašna, neobrazovana, nestručna i kao takva teško se snlalazila u novoj sredini. Bili su to radnici na poljima, u rudnicima, fabrikama, ređe sitni sopstvenici i trgovci. Posebno teška situacija bila je u Argentini gde su se iseljnenici uglavnom bavili poljoprivredom i bili razasuti širom ogromnog prostora ove zemlje, veoma udaljeni od centara gde su postojali državni i počasni konzulati (Buenos Ajres, Parana, Rosario Santa Fe). Po dolasku bili su često žrtve raznih domaćih agenata za zapošljavanje i revolucionarnih zbivanja - u situaciji kad nije bilo držvanih predstavnika u blizini (Čile, Brazil i dr). U takvim okolnostima, separatistička propaganda je lako pronalazila pogodno tlo za svoje delovanje. Nastojanja jugoslovenskih državnih predstavništava i ustanova za socijalno staranje (Iseljeničko izaslanstvo, Dopisnici Minsitarstva za socijalnu politiku, Jugoslovenska iseljenička zaštita) samo su delimično rešavala egzistencijalne probleme iseljenika. Ponekad su sami iseljenici, pogođeni teškom ekonomskom krizom u Argentini i Urugvaju, zahtevali da se obustavi iseljavanje u ove zemlje. Statistika o broju iseljnika u celoj Južnoj Americi nije sasvim pouzdana (ukupno oko 150.000, od toga u Argentini oko 100.000, Urugvaju oko 7000 i sl). Pružanjem socijalne i ekonomske pomoći, ali i prosvetnom, kulturnom i političkom propagandom, kako će se to videti iz ostalih delova ove izložbe, jugoslovensko predstavništvo nastojalo je da učvrsti veze iseljenika i matice.
|