|
|
Ako zanemarim činjenicu da sam i na doček Nove godine stigla zadnji tren, i da mi je taj 31. prosinca sam po sebi bio rastresen do polaska, zaista mogu biti zadovoljna što je put od Zagreba preko Zadra do Međugorja bio ugodan i bez poteškoća. Iako sam se raspitivala tko i što organizira u Međugorju za doček, te dobivala odgovor da nema ništa posebno osim euharistijskog klanjanja i mise, tek vlastitim očima uvjerila sam se da to „ništa posebno“ privlači tisuće hodočasnika, ali i domaćih vjernika u ovu posebnu hercegovačku duhovnu oazu. Među najbrojnijima bili su Talijani, a mnogi od vjernika do crkve su dolazili u pravoj zimskoj opremi: kaputima, skafanderima, šalovima, omotani dekama. Na prvi pogled nisam znala zašto takav odjevni stil, osobito ovo s dekama, pogotovo što večer nije bila odviše hladna (u odnosu za zagrebačke minuse ispod nule). U crkvu su odavno ušli oni najbrži, a okolni prostor sa klupama i sjedalicama za više tisuća ljudi ispunili su ovi zimski obučeni. Od 22.00 sata počelo je euharistijsko klanjanje koje je za vjernike izvan crkve bilo dostupno putem videozida. No, i oni koji taj „zid“ nisu vidjeli, u miru, tišini, dubokoj poniznosti i dostojanstvu bdjeli su sa živim Isusom Kristom. (S obzirom na provedena dva, tri ili čak više sati na otvorenom, postaje shvatljivo zašto je bila potrebna i ova spomenuta „zimska oprema.“)
|
