|
“Scenario Zorana Đikića bio mi je poznat dugo, ali kockice su se složile tek u februaru-martu prošle godine, pa smo tada počeli da radimo novu verziju scenarija. Tekst je bio odličan, ali kameran, pa smo ga nadogradili novim likovima i situacijama. Sve se vrti oko sudbine glavnog junaka, pa je bilo izuzetno važno da Đuza prihvati ulogu. Strahovao sam, jer se poslednjih petnaestak godina retko pojavljivao na filmu, pošto to nije želeo. Uglavnom je prihvatao da radi sa studentima, kada je imao vremena, što je bilo lepo od njega. Bili smo komšije, na Vračaru, kod Kalenić pijace. Živeo je na početku Novopazarske ulice, kod kafane ‘Orač’, bivše ‘Vltave’, koje više nema, kao što ni Đuze nema. Prvi put smo se sastali u ‘Oraču’, Đuza se sećao mladosti, pričao anegdote, kako je sa neke utakmice koju je sudio hteo da izbaci sa stadiona mog pokojnog oca i Boru Todorovića, koji su mu dobacivali. Rekao mi je i da je njegov otac bolovao od Alchajmera, baš kao i piščeva majka i moja baka. Tako da sam već dobio neki nagoveštaj i ohrabrenje da će prihvatiti.”
|